O otpisanima

Devedesetih je u Hrvatskoj iz školskih, tvorničkih, javnih i specijalnih knjižnica, bivših domova JNA, društveno-političkih organizacija i privatnih biblioteka zbog ideološki nepoćudnog sadržaja, zbog pisma kojim su pisane, zbog etničke ili političke pripadnosti autora, uklonjeno i uništeno više stotina tisuća knjiga koje su završile u kontejnerima, na ulici, ili u reciklaži.

Kada se govori o uništavanju knjiga, često se spominje citat iz Krležine drame Aretej (1959): “Kad se pale knjige, onda po pravilu pucaju i ljudske kosti”. Taj prizor završava rečenicom: “Nešto je drugo u pitanju. Po svoj prilici politika”, koja je još važnija za osnovnu tezu ovog projekta. Kao što se kritičko propitivanje tranzicije ekonomske strukture društva u kapitalističku nije čulo od zveckanja oružja, buke nacionalističke euforije i propovjedi o “duhovnoj obnovi”, tako je i uništavanje knjiga bilo tek uzgredna pojava ekstremne isključivosti koja je rezultirala uništavanjem svega što se smatralo “tuđim”.

Izložba/akcija Otpisane, povodom 20. godišnjice Oluje temelji se na podacima iz višegodišnjeg opsežnog istraživanja o “čišćenju knjižnica” okupljenima u knjizi Ante Lešaje Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih (Profil &. SNV, Zagreb, 2012). Taj fenomen, koji autor smatra ključnim simptomom klime isključivosti koja obilježava socijalni prevrat započet 1990., magazin Feral Tribune nazvao je “knjigocidom’” a Lešaja ga detaljno dokumentira te razmatra kako je potican, formalno-pravno opravdavan i koje su bile mogućnosti zakonskog sankcioniranja počinitelja.1

Kako navodi autor, nepoćudne su knjige revno uklanjane ne zbog nekog zakona koji bi to propisivao, već zbog opće društvene klime koja je to čišćenje poticala, a čemu svakako nije pomogla nepreciznost pravnih akata koji su regulirali djelovanje javnih knjižnica, uz često pozivanje na pojmove “zastarjelih”, “nepotrebnih”, “neaktualnih” knjiga, čiji su neodređeni sadržaj po vlastitom nahođenju određivale usijane glave lokalnih čuvara nacionalne kulture.

Ono što Lešajina knjiga zorno pokazuje jest upravo to da kod uništavanja knjiga — kao, uostalom, i spomenika Narodno oslobodilačke borbe — nije bilo riječi o ekscesima pojedinca, kako to tvrde službena očitovanja, nego o namjernom i sustavnom djelovanju koje simbolički sažima dominantnu politiku 1990-ih kojoj su rat, fraze o demokraciji, hrvatskom uljudu i tisućljetnom snu poslužile kao retoričko ruho kojim su bogobojazno i čedno ogrnuli politiku stvaranja monoetničke države i kapitalističku kontrarevoluciju.

Režimu je čišćenje od nepodobnih knjiga bilo jednako važno kao i čišćenje od nepodobnih ljudi, “remetilačkog faktora”, kako ga je onomad okrstio Tuđman. U sjećanje na političku logiku kojom su izgnani i ubijani ljudi, izložba/akcija Otpisane, povodom 20. godišnjice Oluje vraća izbacivane knjige u javni arhiv dostupan svima.

Izložba/akcija zove se Otpisane jer se uklanjanje i uništavanje knjiga najčešće prikrivalo navođenjem otpisa kao legitimnog, uz obavezne samorazumljive izjave o nepodobnim knjigama, pisanima na ćirilici, ideološki neprihvatljivim, opasnim, štetnim, nepotrebnim itd…

Otpisane, povodom 20. godišnjice Oluje upućuje POZIV za prikupljanje i skeniranje knjiga nasilno izbačenih iz knjižnica 1990-ih. Za vrijeme trajanja izložbe u Galeriji Nova dostupan je skener na kojem će donesene knjige prije povratka vlasnicima biti digitalizirane i pohranjene na www.otpisane.org

Izložba/akcija napravljena je u suradnji s projektom Javna knjižnica koji vode Tomislav Medak i Marcell Mars. Projekt tematizira ideju javne knjižnice kao institucije općeg prava na znanje, kao izuzetka od tržišta i društvene solidarnosti koja je, kao i mnogi drugi javni i zajednički resursi, podvrgnuta intenzivnoj komercijalizaciji i pritiscima koji ukidaju prostor zajedničkog.

Osim dokumentarnih materijala koji predstavljaju rezultate Lešajinog istraživanja, prikupljenih ‘otpisanih’ knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje, izložba/akcija uključuje radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše Ilića, Javne knjižnice, Božene Končić-Badurine, Siniše Labrovića i Luize Margan. Na taj način izložba/akcija nastoji afirmirati područje umjetnosti kao mjesta moguće promjene perspektive i hegemonijskog pogleda, bez obzira što je jasno da je i sama umjetnost uhvaćena u procese društveno-ekonomske tranformacije “društva znanja” i raznovrsne oblike neoliberalnog prisvajanja i nadzora.

Otpisane nedvosmisleno situiraju “uništavanje knjiga” u društveni kontekst u kojem se uništavanje “nepodobnih” spomenika i knjiga događalo istovremeno s rušenjima kuća i ubijanjima “nepoćudnih” građana, izvan i prije ratnih operacija, te je zato posvećena 20. godišnjici “vojno-redarstvene akcije Oluja”, završne vojne operacije onoga što se naziva “Domovinskim ratom”. Na pozadini pitanja koja otvara Oluja — pitanja o pisanju povijesti, etno-nacionalizmu kao naličju neoliberalizma, karakteru rata, pravde i statusa žrtava, izbjeglica itd. — izložba/akcija Otpisane, kao simbolički i stvarni čin obilježava godišnjicu vojne akcije Oluja kolektivnom akcijom koja pozivanjem na knjigu kao simbol famoznog “društva znanja” u kojem znanje postaje lokacijom konfliktnog angažmana, nastoji afirmirati ulogu izložbe i galerije kao institucije koja može biti platforma političko-estetskih eksperimenata, mjesto otpora i alternative postojećem stanju.

Neurozu hrvatskog političkog prostora danas ne čine toliko sama događanja oko Oluje, nije više pitanje jesu li počinjeni zločini nad civilima (jer znamo da jesu) i hoće li žrtve vidjeti pravdu (jer znamo da neće). To hrvatski politički i pravni prostor možda i može progutati, no tu se već kreće terenom u kojem više nije siguran da neće isplivati dubinski problem — a to je inzistiranje da se o Oluji govori na način koji zločine i progon čini opravdanima, a pravo da ih se čini povijesno neospornima. To je diskurs koji zločin nad (srpskim) civilima ne vidi kao problem načina na koji se odnos države i njenih građana unaprijed postavlja. Prema tom diskursu većinska etnička skupina ima zaštitu i utočište države, dok drugi, pripadnici druge etničke grupe, mogu opstojati samo uz blagonaklonost većinske etničke skupine. To da se o srpskim žrtvama, potencijalno građanima istog društva, ne može govoriti iz perspektive problematične koncepcije koja je u temelju hrvatske države, znači da unutarnji rat traje i da se diskurs rata perpetuira unedogled. I taj je diskurs danas, kao i 1990-ih, korisna ideološka mistifikacija kojom političke elite perpetuiraju dogmatizam o nužnosti kapitalizma kao jedinog prirodnog društvenog poretka čiju bijednu zbilju nipošto nije poželjno dovoditi u pitanje. Viktor Ivančić stoga ima pravo kad kaže: “Jedina cjelovita istina o ‘Domovinskom ratu’ je to da se o njemu ne smije istinito govoriti.”2

U svojim ratnim dnevnicima George Orwell primjećuje da skandal koji poprimi goleme razmjere postaje nevidljiv. No potrebno je djelovati protiv normalizacije skandala. Jasno je da umjetnost sama ne može preokrenuti posljedice političkih zbivanja i vojnih akcija po živote i sudbine pojedinaca (poginulih, ubijenih, izbjeglica, ali i počinitelja i svjedoka), ali može biti djelatna unutar područja kulture. Prikupljanje i digitaliziranje knjiga, njihovo arhiviranje i diseminacija simbolički su čin kojim hrvatska kulturna javnost prihvaća i svoj dio odgovornosti.


  1. Uz Feral Tribune kao medij koji je dosljedno kritički pratio uništavanje knjiga, Lešaja posebno ističe i autore: Milana Kangrgu, Vladimira Primorca, Viktora Ivančića, Igora Lasića i Slobodana Šnajdera.
  2. Viktor Ivančić: “Škola bola”, Novosti br. 688, Zagreb 25.2.2013. http://www.novossti.com/2013/02/skola-bola/